protureformacija, u protestantskoj historiografiji (poslije i šire), naziv za nastojanje i mjere što ih je Katolička crkva poduzimala između 1555. i 1648. Katolički povjesničari drže naziv jednostranim i naglašavaju suodnos između protureformacije i katoličke obnove (crkvene škole/sjemeništa, misije, Rimski katekizam, laički pokreti – devotio moderna, novi crkveni redovi – isusovci, oratorijanci). O protureformaciji u romanskim zemljama samo se uvjetno može govoriti; Richelieuova nastojanja nisu u prvi plan stavljala vjersko nego nacionalno jedinstvo Francuske. Glavno područje sukobljavanja bile su Njemačka i Nizozemska, gdje je protureformacija bila dio općega političkoga i vjerskoga sukoba, koji je kulminirao Tridesetogodišnjim ratom. Uspjehu protureformacije osobito su pridonijeli zaključci Tridentskoga koncila (1545–63) kao i djelovanje isusovaca i ostalih novih redova. Vestfalskim mirom (1648) protureformacija je završena. – Kao duhovna sastavnica toga doba protureformacija je utjecala na književnost, likovne umjetnosti, kazalište, glazbu (→ barok), ali i na duhovno štivo, a posebno propovijedi.
